Unsatisfied

Azer i Elma iz Saraj'va. Volimo sirnice i kajmaka.

13.04.2013.

Bez naslova

Uvijek sam imala svoju slobodu, ograničenu ali dovoljnu iako to nikada nije umanjilo moju želju da budem ptica. Mnogi velikani su znali zavidjeti pticama na njihovoj slobodi kao i obični ljudi.. ja sam jedna od njih. Vodeći se instinktom da nahrane svoje stomake imale su sav prostor ovoga svijeta ako ne i šire.. da su željele mogle su putovati posvuda i baš iz tog razloga ih nikada nisam i neću razumjeti. Neću ih razumjeti zato što su same sebi ograničavale slobodu krećući se po poznatim mjestima iz straha ili pak iz navike.. ne znam ali nisu išle dalje od poznatog. Gdje su rasle tu su i ginule baš kao i većina ljudi. Elma

09.04.2013.

Vaši bogovi su poludjeli

Smjestila sam se u sobicu, šešir i kaput su bili okačeni o vrata a kofer ispod kreveta . Soba koju sam dobila krije cijelu historiju u zidovima, bar mi je tako izgledalo.. miris starog drva rubova kreveta i plakara su mi govorili da je ovo jedno jako staro mjesto. Radna lampa na stolu je jedina svjetlost koju sam tada imala pa se može predpostaviti da je to bio jedan prazan sobičak. Bilo je to moje maleno utočište, bijeg od svakodnevnice i vrijeme inspiracije. Nisam ništa posebno tražila tu ako sam uopšte tražila to je bio samo moj vlastiti odmor i mogu s pravom reći da je svaki sekund samoće bio predivan. Tada još nisam bila svjesna toga ali došla sam tu s razlogom.. Plan je bio da ostanem u ''Močvari'' cijeli vikend i da se onda vratim svojoj svakodnevnoj rutini ''kuća poso , poso kuća''. Kada sam se lagano kretala kroz hodnike hotela vidjela sam stariju , bolesno mršavu gospođu izrazito plavih očiju kako se ljulja na drvenoj stolici. Nešto u njenom pogledu je privuklo moju pažnju dovoljno da okrenem glavu prema njoj i ona se tada jedva primjetno nasmiješi i pozove me slabašnim pokretom ruke da dođem. Duboko u sebi sam željela otići ali me znatiželja odvukla u svom smjeru. Starica me uhvati za ruku a ja sam tada samo željela da me zemlja proguta pa se otrgoh iz naboralog stiska i istrčah ka izlazu. Trčala sam činilo se godinama i čula samo lupkanje cipela o tlo i vjetar koji mi je šibao po tijelu. Zaustavila sam se na livadi i osjetila kako mi trava škaklji članke i listove, ponovno mi se vratila svijest. Obasjana suncem sam tako stajala nepomično u lepršavoj haljini i raspuštenih lokni, nikada se nisam osjećala osamljenije nego tada, trebao mi je dodir. Stajala sam tako još neko vrijeme zatim su me noge izdale pa sam naglo lupila guzicom o travu. Prošla sam rukom kroz kosu i zatim uronila u desni džep haljinice prebirući prstima za cigaretom. Pod jagodicama sam osjetila papirić i izvukla ga, bio je to komadić papira sa natpisom na kojem je pisalo ''Kada pobjegneš strahu doći ćeš..'' Alarm. Trgnula sam se snažno iz dubokog sna i shvatila sam da se nalazim u Čikagu, opet. Zvuci automobila i gužve su me osvijestile. Bunovno sam okrenula glavu prema satu i vidjela sam da je već 7 i 15, alarm je zvonio po ko zna koji put ali mene to ovaj put nije brinulo jer od sada se više neću dizati iz kreveta trčeći za boljom budućnosti do beskraja. Ustala sam i svukla spavačicu , spakovala sam kofere jednom i zauvijek. Od danas nisam više tu, odlazim..daleko. Elma

09.04.2013.

Ponoć u kišnom Parizu II dio

Vozeci se kroz Burgundiju , proveo sam prelijepe trenutke opustenih razgovora sa svojim saputnicima .Bilo ih je trojica u vozu , jedan je bio stariji gospodin guste kratko i uredno ošišane kose kao ugalj crne , oci su mu bile blaga nijansa  smeđe i sive boje , cesto sam imao osjecaj da gleda kroz mene kada prica kao da odluta u mislima na ratna polja Prusije. Ime mu je bilo Mirsad Serdarević dolazio je iz Trebinja kao mašinski radnik koji je otpusten iz privatne firme koja je i onako lose poslovala .Govorio je cistim hercegovackim naglaskom , a opet niti jedna rijec nije bila gramaticki nepravilna . Nosio je trodijelno , svečano muško odijelo koje se sastojalo od tamno sivog kaputa/sakoa , odgovarajućeg prsluka i hlaca . To mi je skrenulo paznju na njega , pa sam ga upitao ,, Kako to da jedan covjek ,radoholičar poput vas ide u Pariz grad ljubavi u tako elegantnom i pazljivo ispeglanom odijelu ? '' odgovorio je Mirsad ,, Boga mu poljubim momce nemoj da me vrijeđaš , možda jesam obicni radnik srednje klase ali drzim do svog ugleda , ne more svak bit ni srednja klasa ''odgovorio sam : ,, Gospodine nije mi bila namjera da vas uvrijedim , oprostite.''. Nakon toga u kupeu nastade čudan muk Gospodin Mirsad je odusevljeno gledao kroz prozor ali i sa velikom dozom tuge u ocima . Bilo mi je malo neugodno jer je protumacio moje pitanje kao uvredu pa mu se nisam ni obraćao i onda me je pitao : ,, A šta Boga ti tako mladog momka poput tebe vodi u Francusku , zar nebi vi omladina trebali da budete desna ruka Kralja ? '' odgovorio sam mu : ,, Radio sam u firmi sisačkog plemića Franje Lovrića , dao sam otkaz jer nisam mogao da trpim izrabljivanje , podmicivanje svakog štrajka te enormno veliku kolicinu megalomanskog ponašanja . Prosto se gnušam takvog drustva i takvog grada u kom i ja i moja familija nismo dobili nista pozitivno, a od malih nogu sanjam o Parizu ne zbog romantike koja je meni vrlo dosadna , vec zbog umjetnosti.'' . Gospodin je odgovorio : ,, Uzimam za primjer moj zivot radio sam za jednu begovsku porodicu iz Trebinja i kostali su me zivaca i zdravlja , znam kako ti je momce, sto je najgore zbog njih sam fasov'o gadnu bolest ruku koja me uglavnom sputava kada hocu da pišem inače sam pjesnik .'' Na moje oduševljenje , hitro ga upitah jos jednom : ,,Vi ste pjesnik ?'' . ,, Da,  cijeli svoj zivot pokušavam da predočim svojim kolegama ljepotu Puškinove poezije , ali ne ide jer su im ovi begovsko-plemićki pokvarenjaci isprali mozgove pricom , da uz knjigu  ne ide i kriška hljeba .'' Odgovorio sam :,,Ja sam veliki obozavaoc Ernesta Hemingwaya i James Joyca , inace se bavim pisanjem u slobodno vrijeme , zato i jesam dosao u Pariz da naucim nesto o pisanju , da osjetim koja je to cuvena carolija u setanju Parizom u ponoć dok pada kiša ''.. kratko je odgovorio ,, E šta ti je mladost i ludost , ko da sebe gledam '' ..... Azer

08.04.2013.

Ponoć u kišnom Parizu .

Kako opisati osjećaj , jednog obicnog fizičkog radnika i revolucionara koji najednom osjeti najezdu lose pomisli da ce citav zivot ostati u jednom Sisku od smoga zatamnjenog dijela Hrvatske , koji hitro daje otkaz i izlazeći iz svoga radnog prostora osjeca se napokon slobodan . Kao da je sav teret nelagodnog zivota skinuo sa svojih krsta , a opet ne moze da vjeruje , izgleda kao bajka . E pa ljudi moji to sam bio ja , ali ne ocekujte da vam se predstavim jer jedan običan fizicki radnik i pripadnik srednje klase nema apsolutno nikakvo pravo da se predstavlja visim klasama od sebe , vec da marljivo i vrijedno radi , brzinom kao mašina za printanje novina . Ali ja to vise nisam , otac mi je pred smrt dao svu svoju ustedjevinu i sklupćano i tiho mi šaputao na uho , rijeci nisam bas najbolje razumio jer je vec bio tesko bolestan polušlagiran zapravo , lezao je na maslinasto zelenoj deci otkriven da ga smrt kako on reče ,, ne uhvati nespremnog'' . Pidžama mu je izgledala kao da smo ljudi povezani DNK vezom sa svinjama , bila je na pola poderana ,lijeva strana donjeg dijela pidzame je izgledala kao zagorena neopreznim držanjem zaprške u ruci izmaltretiranom reumom . Krajičkom uha sam čuo riječi ,, Troši pametno ali i s ljubavlju '' . Slijedece jutro je preminuo ...

Radio sam kod Franje Lovrića uglednog kapitalistickog poduzetnika , opsjednutog francuskim jezikom . Imali smo nesto zajednicko iako ne bas puno zajednicko ali bilo je tu neke hemije . Znao je za moje poznavanje francuskog , keltskog i poljskog jezika . Trazio bi svako podne poslije toplog obroka da ga ucim francuski jezik , kako spada . Međutim i nije bas bio najbolji ucenik , na kraju je bio toliko frustriran da je iz svog plemićkog hira posuo solju kafe po mojoj radnickoj uniformi koju sam jedva platio . To je kap koja je prelila čašu , obratio sam mu se oštrim prkosnim glasom ,, Ja ovdje mozda jesam niza klasa od tebe drustvenim statusom ali duhovnim nisam '' , svukao sam uniformu za sebe i komadić metala koji je bio grubo klesan njemackim dresdenovskim čekićem. U tom momentu sinule su mi očeve rijeci . Dao sam otkaz . Poznavajuci mog oca bio je vrlo ponizan i poslusan sluga najgoroj ljudskoj sorti koja je sve gledala kroz novac i materijalizam , uz to su bili veliki vulgarni balavci . Uradio sam to . Otišao sam u Zagreb platio jako skupu kartu za Pariz i rano ujutro krenuo . Vecinu puta sam se vozio sa ljudima kao ja , moze se reći gastarbajterima . Srednja klasa je od tada za mene bila i prva klasa , jer u moje vrijeme ljudi srednje klase su bili neobrazovani ljudi ali svakako su se trudili da se obrazuju . Navodim sebe kao primjer nisam znao citati niti pisati do svoje 14 te godine . Sada tiho ulazim u Francusku zemlju ekspresionizma i zelje za dokazivanjem , zemlje ogromnog spektra boja prostranih kroz pejzaž uklesan iznad prelijepih plantaža vinograda Burgundije .Nisam vjerovao svojim ocima kakvo predivno jutro uz parce hljeba namazanog ribljom pastetom i dva gutljaja francuskog slatkastog vina . Azer

08.04.2013.

zlatna dolina

Željela sam da govorim o Sarajevu kao o metropoli ušuškanoj među planinama bijelih vrhova ali nisam mogla, nikada nisam mogla. Često se znam zapitati zašto? Zbog punih tramvaja? Razbacanih kesa i ptičijeg izmeta? Zbog ljudi? Ne znam. Kada bi me stranci pitali kako je živjeti ovdje govorila bih ''sranje'' uz neki polu osmijeh skriven cigaretom. Naučili smo da se borimo ovdje ali ako ništa uvijek smo znali veseliti se malim stvarima, mi Sarajlije.

08.04.2013.

Zasto uvijek Picasso ?

Cesto se cuje da se uz pojmove ,umjetnost i slikarstvo uvijek asocira na Pabla Picassa ali je li to jedna od stvari koje je nametnulo drustvo i pokazalo prgavog i sarkasticnog baskijca u precjenjenom svjetlu ? Bio je izuzetan slikar bez govora ali ja jos od ranog djetinstva obozavam Claude Moneta tako da me Picasso tada da budem iskren i nije bas pretjerano zanimao . Iako oni ne pripadaju istom vremenu ni stilu . Bio sam specijalno odusevljen kada sam procitao biografiju o Monetu i te njegovom pokretackom znacaju impresionistickog stila u slikarstvu , de facto i de jure je bio otac impresionizma . Impresionizam je nastao prema njegovoj poznatoj slici ''Utisak'' ili na francuskom izvornom nazivu  '' Impression soleil levant'' a pred kraj svoga zivota je također radio na velikom broju slika koje su zapravo jedan od najranijih vidova apstraktne umjetnosti .. Azer

08.04.2013.

Neću da se nazivam piscem

Tog zimskog dana sam osjećala posebnu nostalgiju za onim što nikada nisam iskusila. Razvučenim koracima sam tabala po bljuzgavici, jebote. Uvijek sam mislila kako je naporno hodati po snijegu. Zapravo, povod za bilo šta je bila rečenica ''Nisu ti ovo osamdesete, pičko.'' Zavidjela sam ljudima koji ne mogu razlikovati boje, crno bijelo je najljepši kontrast koji se gotovo nikada ne viđa u stvarnosti. Bilo je takvih dana, crno bijelih, ali niti jedan nije bio dovoljno crn niti dovoljno bijel.. Sve u svemu nisam voljela boje, nikada pa evo ni danas. Skupio se svemir u toj jednoj tački. Koju su dijelili napola. Sve se vrti oko takvih rečenica koje su tako božanstvene a tako glupe i besmislene. Ovo nije jedna od hiljadu priča, ne da se ni naslutiti, ovo je život, ovdje nema slabosti, prepreka, trećih osoba, nema udaljenosti, malih jadnih ljudskih izgovora da ne budemo zajedno. nema povratka. zima je. zvanično. Elma

08.04.2013.

Manjak tribute bendova .

Ono što bih htio da kazem povodom tribute domacih bendova jeste nedostatak interesovanja za druge pravce muzike , jer haj'mo realno , koliko bendova ima koji prave Iron Maiden tribute ? Metallica tribute ? Moje misljenje je da bi se trebali vidici prosirivat , svakako da su Iron Maiden i Metallica velikani na svjetskoj sceni , ali zar tu nije bilo jos bendova ? Ja kao old school die hard metal fan kazem da to ne trebaju biti bendovi metal žanra . Rock 'n' roll bendovi koji su nekada bili vrlo popularni su danas u Sarajevu , ono što bi se u narodu reklo '' zadnja rupa na svirali ,, pod tim mislim na status quo , Uriah heep , Wishbone Ash , Edgar Winter group , Livin blues , Lucifer's friend ,Thin Lizzy ...... Mnogi mozda i ne djele isto misljenje kao ja ,danas se raja povodi onim razmisljanjem ,,ma neda se meni peglat traziti bendove po you tubu '' , a u sebi sve razmisljam e da samo malo procackas ploce svog babe ili majke naso bi rod stewarta i alan parsonsa kolko hoces . Ja imam nekakav nacin cilja da svojim vrsnjacima iako ne veliko znanje prenesem na neki nacin ili da ih navedem na razmisljanje . Kad se samo razmisli koliko bi manje po ovome lijepom nekadasnjem olimpijskom gradu bilo lijepo i veselo kada bi ucenici srednjih skola uzeli gitaru u ruke ili ako su agresivne prirode , bubnjeve ,a pistolje i nozeve bacili u zaborav . Ali moze se otici i na nasu drzavu . Fućka se drzavi za bilo koju vrstu umjetnosti ili njegovanje subkulture . Iako ja metal više posmatram kao kulturu . Upravo zato iz inata prema ovoj vlasti treba se sto vise truditi i treba sto mladjih i talentiranijih osoba da krenu da sviraju , slikaju , jašu , citaju .. zapravo sta god ih cini sretnim , jer ne treba odustajati od svojih afiniteta , dok nisam pronasao metal mislio sam da sam jedna obicna roba s greskom koja nema prioriteta a da ne govorim o afinitetima ili talentu , mada mislim da talenta nemam ali imam nesto sto je puno vaznije to je srce , marljivost i rad . Posvecen sam 100% , onome sto radim ma koliko mi se kolege iz SMTŠ skole smijale zbog duge kose i kožne motorke , da ne bih bio dio vecine koja je postala samo jedan obicni parazit ovog drustva . Pisem pomalo kroz nostalgiju a nisam ni bio u boljim vremenima , ko zna mozda je to jedna iskra koja zivi u meni i tjera me na snove o boljim vremenima u svakom segmentu .. Azer

08.04.2013.

Fear, and frightened people who kill what they can't understand.

08.04.2013.

Od danas pa nadalje

Oslobađamo se vučije dlake i ljuštave kože. Izlazimo novi i bez ožiljaka ali uvijek sa iskustvom, pretvaramo se u bolje osobe. Mi jesmo oprezni, povlačimo laganu liniju opreza između bola i straha i nikada im nećemo dopustiti da priđu bliže. Prečesto se prepuštamo instinktu što sa lakoćom obriše liniju opreza i spoji nas sa bolom i strahom, tada se iznova rušimo. Ležeći tako na podu se ponovno dižemo povlačimo istu liniju opreza ali ovaj put deblju i nastavljamo uz prisutnu dozu straha da ne doživimo susret sa istim. Znam da ćemo se uvijek rušiti i dizati ponovno dok je olovka cijela. Znam i neću odustati , znaš i nećeš odustati. Elma